Naizgled obična šetnja ponekad može da postane putovanje mnogo dalje od onoga što smo planirali – kroz nepoznate predele, susrete i događaje, ali i sopstveni život. Upravo takvim putem kreće Petar u romanu Der Šetnja, u kojem se svakodnevica neprimetno pretvara u nadrealno putovanje. Više od tri decenije muzike, autorskih pesama, bendova, putovanja i različitih životnih iskustava utkano je u ovaj neobični roman. Potok koji prati njegovu priču postaje simbol života i Boga, krivina predstavlja ono nepoznato čega se plašimo, a sređivanje podruma mnogo više od običnog kućnog posla – suočavanje sa onim što smo godinama gurali pod tepih.
U razgovoru za Librum, Vanja Đujić govori o nastanku romana, muzici koja je, kako kaže, prirodno „ušla“ u knjigu, odnosu Petra i njegove žene, slučajnim susretima koji možda i nisu slučajni, kao i o tome zašto nam je ponekad potrebna mašta da bismo progovorili o stvarima koje suviše ozbiljno shvatamo. Govori i o sopstvenom životnom preokretu i trenutku kada se, nakon godina rada u mašinstvu, okrenuo pisanju.
Jer Der Šetnja je, između ostalog, priča o tome da nijedna stranica nije poslednja sve dok imamo hrabrosti da okrenemo novu.
Der Šetnja počinje sasvim običnim subotnjim jutrom, a završava se gotovo nadrealnim putovanjem. Zbog čega ste odlučili da priču iz svakodnevice pretvorite u spoj stvarnosti, nadrealnog i fantastike?
Život je često običan. Barem se tako čini većini ljudi. Idemo raditi, pa kući, pa imamo neke obaveze, stiže ljeto, zatim idemo na odmor i tako ukrug. Naša percepcija nas prevari i kaže da je to sve normalno i obično.
Doduše, kad gledamo realno na život, onda ćemo dobiti sasvim drugi odgovor. Život, sam po sebi, teško je čudo. Kako? Otkud sva ta bića i planete, i svemir i biljke, i to što umemo da filozofiramo, da radimo sve te stvari koje radimo i da, pisanje spada, naravno, isto u to cijelo čudo zvano život.
A pored toga, svi smo valjda ponekad imali situacije koje su bile nestvarne jer smo nekoga upoznali, a preko njega došli do nekoga i zbog toga dobili posao ili upoznali curu ili dečka i te neke „sitnice“ koje tek kasnije budu ono „wow, kako je moguće“.
Petar na početku kaže da su se on i njegova žena „razdvojili, a da nisu ni primijetili“. Ipak, do kraja knjige njih dvoje ponovo pronalaze neku vrstu bliskosti. Da li je Der Šetnja zapravo priča o tome kako ljudi, usred posla, dece i svakodnevnih obaveza, mogu ponovo da pronađu jedno drugo?
Pa da. To je jedna od poenti knjige. Živimo s nekim duži period našeg života. Na početku nema tih pitanja jer je sve novo i super i nekako vidimo samo dobre osobine u toj drugoj osobi. I onda, iz nekog meni nepoznatog razloga, to se promijeni. Počinju ti smetati neke stvari, sitnice u biti, ali to je prva pukotina te veze.
I kad taj osjećaj nelagode ostaje u tebi, onda se pukotina širi. Pada malter, pa i koja cigla. I nekako, a da nisi primijetio, udaljio si se od partnera. Nema veze sa koje strane gledamo. U zaborav ide ono lijepo što ste doživjeli, ta lakoća. Nema je više.
Ali ponekad, kao u Petrovom i Žabinom slučaju, situacija se da popraviti. Za to su potrebni volja, prepoznavanje svojih i tuđih grešaka, sposobnost analiziranja i na kraju, naravno, krenuti u akciju. Zajednički doživljaj koji vraća lakoću jer samo ona omogućava da ne tonete.
Dakle, ponekad uspije, a ponekad ne. Ja sam se odlučio za happy end jer sam navijao za njih. Možda jer se u mom životu nikad nije desio happy end. Uvijek se nekako manje-više gadno završilo.
Potok je jedan od najvažnijih motiva u knjizi – pojavljuje se od prve šetnje, stalno povezuje različita mesta i ljude, a na kraju Petar i njegova žena konačno odlučuju da krenu niz njega, iza krivine koju je godinama gledao izdaleka. Šta za vas simbolizuje taj potok?
Potok je za mene Bog. Naš stvoritelj. On nas spaja. Okružuje nas. Bez njega ne možemo. Moramo piti. Moramo ga konzumirati da bismo opstali. Često to zaboravljamo ili čak, štaviše, ismijavamo. A kad ožednimo, onda krivimo sve živo, samo ne to što smo dopustili da se korito isuši. Uglavnom, voda sebi uvijek traži najlakši put, a mi smo često opozit tome. Otežavamo sebi i drugima život.
Potok nas zapravo uči da život treba da teče. Svojim ritmom. Da imaš i brže dionice, da se prilagodiš situaciji, ali da nikad sebi ne dopustiš da staneš. Da budeš strastven (to su ti mali vodopadi u priči), ali i da budeš hladne glave. Da počneš vjerovati da te život (potok) vodi sigurno kroz sve tvoje priče.
Krivina označava opasnost. Novi teren. Nepoznato. To nas često plaši, ali zbog čega? Svakako umiremo i onda se plašimo neke nove situacije. Suludo, u biti. Čeka te sigurna smrt, a započeti novo poglavlje u životu – tu se ukočimo. Ima jedna rečenica iz Biblije: „Ako sam uz tebe, ko može biti protiv tebe.“ Dakle, idi i zaviri šta je iza krivine. Bit će veselo, siguran sam. Dok te potok nosi, ništa se ne može desiti.
Jedan od važnih trenutaka je deo u kojem Petrova žena sama sređuje podrum i kroz stare predmete zapravo „sređuje“ njihov zajednički život. Ona dobija glas u drugom delu knjige, tada upoznajemo njen život i doživljaj njihovog odnosa. Zbog čega nam je važna njena perspektiva priče?
Kao i uvijek u životu, bitna je druga strana priče. Drugi pogled. Petar jeste glavni protagonist, ali kroz njen pogled dobija još više na snazi. Vidi se da Petar voli život i da voli komunicirati. On grli život otvorenim srcem, bilo da su to prijatelji ili njegova familija ili čak i stranac.
Ali je takođe jednostavno otišao iako je znao da je obećao ženi spremanje podruma. Podrum koji označava ono mjesto gdje se gura ispod tepiha. Samo da se ne moraš baviti time. Riješiti probleme znači i sam sebe ugledati. Sebe srediti. Često nam je to naporno. U isto vrijeme upoznajemo i njegovu ženu i šta je njoj nekad bilo bitno. I zašto je odustala. Morala se jednostavno uključiti u priču.
Možda i da na trenutak odmorimo od Petra. Da se na trenutak uozbiljimo jer nije baš sve žurka i nije život uvijek laganini. Život nosi i teške situacije sa sobom sa kojima se takođe moramo nositi. Htjeli, ne htjeli. Dakle, Žaba nam pokazuje da je bitno zaviriti u problematiku i početi je rješavati. Zbog sebe, ali i zbog drugih.
U knjizi se sudaraju dva Petrova sveta – posao, krediti i obaveze, naspram prijatelja, muzike, šetnje i spontanosti. Kako pronaći ravnotežu između onoga što moramo i onoga što zaista želimo od svog života? Da li je moguće pomiriti te dve strane, a da ne izgubimo sebe?
Dobro pitanje i mislim da nemam recept kao odgovor. Morat ću glasno razmisliti. Nekad, kad sam bio mlađi, mogao sam bez problema staviti sve u jedan koš. Kako je to izgledalo? Imao sam posao gdje sam bio dobro plaćen, ali me nije zanimao. Dakle, kad sam izašao iz firme, onda je moj mozak isključio tu fazu života i znao je da ga sad čeka proba. Išao sam na probu s bendom. Drugi dan sam imao neke klince kojima sam davao časove iz bas-gitare. Pa opet sljedeći dan išao na trening (nogomet), pa opet sljedeći dan trenirao djecu. Pored toga još imao curu, prijatelje, žurke vikendom i sve je to nekako išlo. Ne znam kako. Bilo je jako puno toga, a sve sam stigao.
Nisam još bio otac. To je možda nešto što ti „kvari“ koncept, ali zbog toga je to, na primjer, najljepša stvar koju možeš doživjeti – imati svog klinca/klinku.
A krediti. Ja sam samo imao jedan u životu. 5.000 maraka. To me je mnogo preopterećivalo. Uzeo sam ga da bih mogao kupiti auto. Nakon toga, do dana današnjeg, nikad više nisam imao kredit. Imam para, kupujem. Nemam, ne kupujem. Kraj priče.
Šta uopće moramo? Ništa. Sve što radimo je, na kraju krajeva, jedna odluka. Bilo svjesna ili nesvjesna. Mislim da se počnemo gubiti kad idemo u lov na fatamorgane. Kad mislimo da se moramo u svemu materijalizirati. Tada sebe gubimo, valjda. Fokus je bitan.
Stvarati je nešto lijepo i dobro, ali često stvaramo stvari koje uopće ne želimo. Koje nam ne pristaju. U početku je to valjda kao kod naših gastarbajtera, na primjer mojih roditelja, 70-ih: idemo tri-četiri godine u Švabiju da zaradimo koju kintu i onda nazad. I na kraju su ostali cijeli život, a stalno pričali kako je kod kuće najbolje. Ljudski susreti nas čine onim što jesmo. Jebiga, ne znam odgovor na pitanje. Sve je proces, ponekad vidiš izlaz, ponekad ne.
Počeli ste da pišete 2025. godine, dosta kasnije u odnosu na početak bavljenja muzikom. Šta se u tom periodu vašeg života promenilo pa ste prvi put poželeli da svoje iskustvo, misli i priče pretočite u knjigu?
2025, nakon 17 godina uspješne samostalnosti, sve je stalo. Uglavnom sam radio za cijelu svjetsku autoindustriju. Kao konstrukcioni biro. Nekako preko noći se to završilo. Do dana današnjeg nisam imao nijednu narudžbu. U Njemačkoj, na primjer, samo 2025. zatvorilo se 230.000 firmi – užas. Ali šta ćeš. Premali sam ja da bih to mogao mijenjati. Ali imam uvijek mogućnost sebe mijenjati. I radio sam to. Doduše, nisam sebe promijenio, nego pravac.
Da, od 17. godine se bavim muzikom. Uvijek sam svirao u nekom bendu i uvijek smo se bavili autorskim pjesmama. Obrade me nisu nikad zanimale. To su pjesme koje već postoje i njih slušam ili zapjevam ili plešem uz njih, ali ih svirati, zašto? Tako da mi je poznat kreativni rad, bilo da napišem pjesmu kao instrumental ili još dodatno pišem tekst.
U maju 2025. sve je stalo, onda sam uživao u ljetu. Živim u Puli, tako da je more pred vratima. Išao sam po svog sina, koji inače živi u Novom Sadu, i bio je kod mene pet sedmica. Bilo je super, ali došao je i momenat kad je on morao nazad zbog škole i ja sam se našao sam na svom kauču. Buljio u zid, ustao, otišao u svoju sobu, nosio laptop sa sobom, vratio se u dnevnu, spustio se na kauč, otvorio laptop, zatim Word… i počeo pisati.
Nisam stao. Samo sam tipkao i prepisivao slike koje sam vidio ispred sebe. Odvijalo se kao neki film. Na početku nisam imao nikakav plan. Ali dok sam pisao, prepoznao sam da je dobra priča i da zapravo želim pokloniti ljudima jednu „feel-good priču“.
Život je često težak teret. Hvala Bogu pa imam i dosta lijepih sjećanja, tako da je Der Šetnja potpuri mojih priča, tuđih, izmišljenih, nečega što sam negdje čuo ili vidio.
Kad sam završio knjigu, imao sam želju da podijelim svoju priču, svoju viziju da se život mora slaviti. A kad imamo neki problem, da postoji izlaz. Riješit će se nekako. Uz volju i dobru komunikaciju.
Dakle, sad se mogu nazvati piscem. Nekad sam bio konstruktor. Promijenio se život i zbog toga sam tu gdje sam.
Muzika je praktično jedan od likova u ovoj knjizi – od Lavičinog benda do završnog koncerta i pesme Snovi. Vi ste više od 30 godina muzičar, basista, vokal i autor pesama. Koliko je vaše muzičko iskustvo uticalo na način na koji ste gradili atmosferu, ritam i pojedine scene u Der Šetnji?
Muzika je bitna stvar za mene. Ona je uvijek oko mene. Nema veze da li sam sretan ili tužan. Pomaže u svemu. Podiže te. Daje svemu značaj. Šta bi film bio bez muzike? Sve oko nas je muzika. Ptice koje ujutro rano čujemo. Kiša, vjetar, galama djece na igralištu, žestoki zvuci sa neke bauštele. Sve. Na primjer, razgovor. Nema veze da li znaš osobu ili ne. Ali ako to gledamo skroz objektivno, onda je to svaki put jam-session. Ne znam o čemu ćemo pričati, niti u kom smjeru će to ići, da li će biti lak razgovor ili težak. Zavisi od dnevne forme i koliko si uvježban. Ali ostaje činjenica da je svaki razgovor (osim političara i teških kapitalista) jedan skup ljudi koji jam-uju.
Prirodno se desilo da se muzika sama uvukla u roman. Nisam ništa planirao. Kroz „jam“ se muzika sama ubacila. Recimo, u drugoj knjizi, koju sam napisao, zove se „Mrš“ – ona je cijela upakovana u muziku. Ubacio sam naslove nekih pjesama ili neke fraze iz tih pjesama, svi karakteri su dobili imena nekog poznatog muzičara.
U Der Šetnju se ušunjala i poznata pjesma FNM-a, kad Petar kaže da je „king of the day“. Ovi mangupi koji pijuckaju pivo na trgu, a banguju uz metal muziku. To su scene gdje priča ne može ostati bez muzike.
Zamislite da idete uveče kroz Novi Sad. Na svakom ćošku ćete čuti muziku. Na ulici će uvijek neki muzičar svirati. Bilo da su to tamburaši, ulični muzičari, gitarista u pubu ili cijeli bend, koja god vrsta muzike. Nezamisliv je taj grad bez muzike.
Mama je ili pevala, svirala klavir ili puštala muziku (tada još kasete). Tako da je mene muzika uvijek obuhvatala. Kad se pojavi trg u mojoj glavi i to je sad scena u knjizi, ma kako da ne ubacim muziku. Nemoguće. Barem za mene. Kad kuvaš, soliš. Normalno. Inače, not good food. Nema dimenzije. Tako i sa muzikom koja se pojavi u romanu.
A što se tiče pjesme „Snovi“ – ona je zaista nastala u knjizi. Nisam imao neki zvuk u glavi. Opisao sam koncert i za tu scenu mi je služilo to što sam bio na milion koncerata i festivala. I onda mi je sinulo: čekaj malo. Napisat ću tekst. I kad sam tekst napisao, onda sam uzeo svoj looper, svoj bas, gitaru i mikrofon i komponirao pjesmu. Ali onda sam mislio: pa ne mogu ja sad otpjevati tu pjesmu kad se radi o mladoj ženi, Lavici, koja ju je otpjevala. Barem ne mogu sam da je otpjevam. Moram pronaći neku curu koja će mi to otpjevati. Nisam nikoga znao u Puli. U biti, nijednog muzičara. Tražio sam studio za snimanje. Našao jedan, otišao na lice mjesta, ali ništa. Dobro, kažem sebi, idemo dalje.
Nađem studio Partizan u Rojcu. Ogromna zgrada. Šetam se lijevo, desno, gore, dole. I već sam htio otići. Kad u jednom trenutku… ja idem gore, neki lik ide prema dole. Pitam ga za studio, on mi daje odgovor i svako nastavlja svojim putem. Kad on stane i malo glasnije prema gore pita: „A šta ti tačno treba?“ Par minuta kasnije smo kod njega u studiju. Koja „slučajnost“ – lik ima studio za snimanje. Snimamo mi pjesmu i dođemo do vokala i ja mu velim da to mora otpjevati neka cura. Na to on kaže da njegova ćerka pjeva. Upoznali smo se i na kraju smo zajedno otpjevali pjesmu „Snovi“, koja je sada dostupna na svim muzičkim portalima. Nazvao sam bend Ben Yahid, pod kojim redovno izdajem pjesme. Ali samo je „Snovi“ vezana za knjigu. To mi je bila fora da sam napravio pjesmu koja je zapravo izašla iz knjige – iz fikcije u stvaran život.
U knjizi postoji granica između stvarnosti i mašte: Petar razgovara sa piscem, životinje postaju članovi porodice, ljudi se pretvaraju u žabe i morske zvezde, a onda se sve ponovo vrati u svakodnevicu. Šta vam je to nadrealno omogućilo da kažete što možda ne biste mogli kroz potpuno realističnu priču?
Dobro pitanje. Moram to opet uporediti sa muzikom. Kreće prva ili još i druga strofa. Vokal je tu uglavnom (ima, naravno, obrnutih primjera) smiren, priča tek počinje, instrumental je minimalističan. Onda dođe refren, tada se doda koji instrument ili se doda efekt kao distorzija, vokal je jači i snažniji, a radi se još uvijek o istoj pjesmi. Treća strofa je već glasnija i moćnija od prve, pa stižemo opet do refrena, čak i tu podižemo intenzitet. Sve ide ka završnici, nekom orgazmu, nečemu što treba da se prelije. Kao kad pečete nabujak. Cijeli proces je rast. Dobro, u muzici, kao i u pisanju, može i treba da dođe do pada, ali uvijek ideš ka tom nekom finalu. Da li je glasan ili tih, to će se pokazati. Uostalom, kroz maštu, pretjerivanja i opise nadrealnih scena lakše je opisati stvar koja bi inače bila preozbiljna. Morska zvijezda na kraju, sa naočalama i tompusom, za mene je raspad jednog sistema koji je nekad postojao. A nakon toga su se familije izgubile, međusobno su se borile. Tu mi je mašta služila kao budali šamar da nešto ozbiljno predstavim kroz igru.
A ona scena pored potoka je takođe jedno veliko ludilo. Nekad ti mašta služi da se zaigraš i da napustiš na trenutak realan svijet koji zna da bude i vrlo surov. U takvim situacijama možeš se iživljavati na pozitivan način. Takoreći, izderati se i istrčati kao što to rade i djeca. Nikad ne bih pomislio da su djeca pukla zbog mašte – kod odraslih bismo ipak gledali malo ispod oka kad bismo vidjeli da se na isti način igraju kao djeca. A moj moto je: a zašto da ne? Razgovor sa piscem je meni lično smiješan. Dok sam pisao, morao sam se nasmijati. A sa druge strane, i mi pričamo sa našim stvoriteljem, zašto ne bi karakter u romanu pričao sa svojim stvoriteljem.
U Der Šetnji gotovo svaki slučajni susret postaje važan – od ljudi na pijaci do stranaca koje Petar upoznaje u bistrou. Da li verujete da nam upravo slučajni susreti sa ljudima često otkriju nešto o nama samima?
U svakom slučaju. Slučajnost ne postoji, po meni. Imam milion primjera koji ukazuju na to da te neka sila vuče na neku stranu. To tek kasnije prepoznaš. Dok traje, nije moguće vidjeti bistro i prepoznati cijelu sliku. Da, svaki susret je važan. Svi mi to u biti i znamo. Neko ti se nasmeje na ulici – mislim na nepoznatu osobu. Nikad više je nećeš sresti, a ipak je bila važna u tom trenutku. Bili smo tužni zbog nečega, svijet je bio pakao. Htjeli smo odustati od svega. Ljudi su nam se smučili i onda, baš u tom trenutku, podigao si pogled s poda prema gore, gledao tu nepoznatu osobu direktno u oči, i ona, naravno, tebe, i od srca ti se nasmejala. Ti si jednostavno uzvratio taj osmijeh. Možda si se čak okrenuo da se uvjeriš da li se to stvarno desilo. A šta se desilo? Neko ti je nešto lijepo poklonio, a nisi ni tražio da ti se pokloni. I kako hodaš dalje, osjećaš kako raste želja da živiš i odjednom bi mogao zagrliti cijeli svijet. Čudno, zar ne? Ali živa istina.
Na samom kraju knjige dolazi „nova stranica“, uz misao da je njena najbolja stvar to što je prazna i da na njoj može biti napisano nešto novo, bolje i lepše. Da li je to ujedno i poruka koju ste želeli da ostavite čitaocu – da bez obzira na to koliko smo vremena potrošili, pogrešili ili se udaljili od sebe, uvek možemo da okrenemo novu stranicu?
Da. Upravo ste odgovorili na pitanje. Koliko god si napisao katastrofalne stranice. Stranice svog života – uvijek imaš mogućnost okrenuti novi list i napisati novo poglavlje. Možeš zaboraviti na sve što je ranije bilo, ali ne moraš. Možeš to čak u pozitivnom smislu koristiti za svoje novo poglavlje.
Nova stranica je tavica. A ti ubaci sastojke i začine. Prošli put nije uspjelo? Nema veze. Očisti tiganj i spremi nešto novo.
Jer često mislimo da smo završili u slijepoj ulici. I zaista nam se to može desiti, ali, brate, imaš mogućnost da se okreneš, barem izađeš u rikverc na cestu i onda izabereš novi pravac.
Biti ponekad u ulozi žrtve je ok i valjda čak i potrebno za naš razvoj, ali u jednom trenutku se trzneš, ustaneš i neka zavlada svijetla strana života, stvaralačka strana. Neki to zovu i inat – ali po meni to mora biti isključivo pozitivan inat. Mora uvijek biti povezan sa stvaranjem.
I ta nova stranica ne smije biti sebična. Mora uključiti i ostale. Radiš da bi sebe i druge usrećio jer smo stvoreni za zajednicu.
Svako ima svoju ličnu novu stranicu. Kad se udružimo – kad svako od nas doda svoju novu stranicu – e, onda imamo cijelu priču. Zajedničku priču. Da bismo pročitali još gomilu lijepih i korisnih romana.
Možda će nam baš ta nova stranica pokloniti „samo“ jedan osmijeh, ali to je ipak znak da smo podigli pogled i da nam se nešto lijepo i novo sprema.
